NDP stronghold prevails in Windsor

 Autor: Mary Sherhart

Preveo: Tomislav Uhlik

Ovo je sedmi u nizu članaka koje pišem na nagovor prijatelja nakon što sam u siječnju i veljači posjetila Bosnu i Hrvatsku. Ti članci su kronika ljudske velikodušnosti i pažnje, emocija i doživljaja. U žarištu ovog nalaze se prekrasne uspomene na vrijeme provedeno s Lidijom i Tomislavom Uhlikom u Zagrebu od 1. do 6. veljače.

I kao da glazbeni doživljaji sa zborom Bulbuli i društvom Preporod nisu bili dovoljni, veliko mi je zadovoljstvo bilo provesti vrijeme i s kompozitorom Tomislavom Uhlikom i njegovom suprugom Lidijom, koji su mi pokazali mnoge ljepote Zagreba i okolice. Gospodin Uhlik i Ja surađivali smo prije deset godina na nizu koncerata održanih duž sjeverozapadne obale Pacifika, na kojima je bilo izvedeno njegovo prekrasno djelo „Narodil se mladi kralj“. On je gostovao u Seattleu 2001. godine, a sada je dijelio svoj grad sa mnom. Lijepe li razmjene! Evo nekoliko stvari koje smo doživjeli zajedno.

S Lidijom za upravljačem, odvezli smo u pokrajinu Zagorje, udaljenu oko sat vremena vožnje od Zagreba da bismo posjetili dvije znamenitosti,  u Krapini i dvorac Trakošćan.

Kao što se vidi na web stranici, riječ je o izuzetnom muzeju na koji su oni s pravom ponosni. http://www.krapina.hr/default.aspx?id=40

Na samom ulazu može se na ogromnom platnu pogledati film o plemenu neandertalaca, koje oslikavaju glumci u kostimima i sa šminkom, stvarajući živopisan dojam o životu kakav je u to vrijeme mogao biti, a sve temeljeno na znanstvenim istraživanjima. Scena u kojoj lovac nakon borbe s medvjedom ostaje bez ruke bila je naročito upečatljiva, možda i malo odviše. Muzej vas zatim vodi u šetnju od prizemlja do rampe na kojoj je iscrtana linija vremena od postanka Zemlje do pojave neandertalaca. Ona vrlo uvjerljivo prikazuje kako  čovjek na ovom planetu postoji zapravo odnedavno. Po izlasku iz muzeja uputili smo se u obližnji kafić po imenu „Neandertalac“.

Sljedeća turistička odrednica bio je spektakularno lijepi dvorac Trakošćan, koji se nalazi na vrhu brežuljka s kojeg puca pogled na zamrznuto trakošćansko jezero i gustu šumu. http://www.trakoscan.hr/

Prvobitno sagrađen u 13. stoljeću kao dio obrambenog sustava, bio je u nekoliko navrata oštećen pa ga je obnovljalo nekoliko generacija posjednika. U dvorcu se nalazi mnoštvo portreta koji prikazuju više od deset koljena obitelji Drašković i njihovih rođaka. Najviše me se dojmila radna soba slikarice Julijane Erdoedy, jedne od prvih priznatih žena-umjetnica u Hrvatskoj. Njeni portreti mještana u tradicionalnoj odjeći bili su naprosto prekrasni. Svaka soba, međutim, oduzima dah zbog svoga neprocjenjivog starinskog namještaja, glazbala, oklopa i znamenitosti. Na povratku zastali smo da bismo večerali u lijepom restoranu „Preša“, na vrhu jednog brežuljka u Krapini s kojeg se pruža pogled na vinograde i šume. Jednostavno, prekrasan dan od početka do kraja.

Sljedećega dana Lidija i Tomislav došli su pred mene na Jelačićev trg da me odvedu na Gornji Grad, a potom na ručak u svoj dom, gdje sam se mogla poslužiti njihovom računalom. Teško je povjerovati kako smo uspjeli živjeti bez kompjutera. Posve nespojivo s 18 mjeseci koje sam proživjela u Varni u Bugarskoj sredinom osamdesetih. Jedini kontakt s domom bila su oko tri telefonska poziva iz kabine u poštanskom uredu, tu i tamo pokoje pismo i jedan značajan posjet prijatelja iz Seattlea. Danas postajem vrlo nervozna ako nekoliko dana ne odgovorim na elektroničku poštu ili ne provjerim Facebook.

Zagreb je bio u svakom pogledu divan. Nisam bila ondje od 1981. Austro-ugarska arhitektura još uvijek je ista, ali neke su se stvari značajno izmijenile, naročito odnos prodavača prema kupcima. U ono vrijeme oni se nisu mnogo trudili da budu uljudni pa je skoro svaka transakcija bila naprosto zastrašujuća, sve same režeće osobe na blagajnama. Danas je užitak ući u dućane. Mnogo ljudi kupuje, i izgledaju sjajno. Sretni, vedri i elegantno odjeveni. Javni prijevoz, tramvaji i autobusi, omogućavaju brzo i lako kretanje gradom. Posve suprotno od naših prilika u Seattleu. Ukratko, Zagreb se doimao kao da puca od života.

Te večeri g. Uhlik me pozvao na kućni koncert na kojem je trebala biti izvedena jedna od njegovih kompozicija. Bio je to jedan u nizu koncerata koje kroz godinu priređuje glazbeno društvo Franjo Dugan, a izravno prenosi Hrvatski radio. Izvođači su bili izvrstan fagotist Žarko Perišić i orguljašica Željka Spinčić. Da, orgulje i fagot. Ne čini li se to kao neobična kombinacija? Uvjeravam vas, bila su to nebesa. Uz djelo pod nazivom „Tri duhovna stiha“ g. Uhlika, izveli su još i skladbe Bodeckera, Bacha, Morandija, Burkalija, Knighta i Elgara. Kako je božanstveno bilo sjediti u prvom redu, tek nekoliko stopa od fagotista, u sjaju prekrasne kućne rasvjete. Poslije koncerta gosti su uživali u domjenku kojeg su posluživale konobarice. S fagotistom Perišićem posljednji smo napustili kuću i uputili se kroz mrzlu noć do Vlaške ulice gdje smo se oprostili jedni od drugih. Sama sam prošetala posljednjih nekoliko koraka do mog hotela Jadran, uz zvukove Bacha i Uhlika koji su lebdjeli u mojoj svijesti.

Sljedećeg smo se dana ponovno sreli da bismo posjetili Etnografski muzej u kojem se čuva veličanstvena zbirka hrvatskih narodnih nošnji i rukotvorina.

http://www.emz.hr/intro.html

Mogla bih napisati cijeli članak samo o tom muzeju, ali bojim se da riječima ne bih mogla izraziti vrijednost njegove zbirke i izložaka. To naprosto morate vidjeti da biste povjerovali. Gledajući ove izvorne stare nošnje, bila sam zapanjena time kako su lijepo naši ansambli u Seattleu, Vela Luka i Seattle Junior Tamburitzans, uspjeli reproducirati nošnje za svoje plesače i pjevače. Bravo!

Sljedećeg dana, u petak 5. veljače, Lidija je pripremila vrlo osebujan ručak za rastanak, nakon kojega smo slušali snimke načinjene u Settleu prilikom izvedbe djela g. Uhlika. To je u meni potaklo slatke uspomene. Slušati ih s Tomislavom i Lidijom, u njihovom domu, deset godina kasnije... Jednostavno, bila sam posve preplavljena emocijama. Kada je reprodukcija završila a Tomislav pustio meni najdražu glazbu svih vremena, temu iz filma „Ubiti pticu rugalicu“, Elmera Bernsteina, posve sam neočekivano i uz nelagodu briznula u plač. Naprosto sam odletjela ka kompjuteru, potraživši utočište u cyberprostoru. Možda sam bila krhka od trotjedne aktivnosti, osjećaja i umora. Ne mogu zamisliti što su pomislili Tomislav i njegova supruga, ali vjerujem da su shvatili.

Te večeri odvezli smo se autobusom iz Novog Zagreba natrag u centar na predstavu „Đerdana“ u kazalištu Komedija, gdje je Tomislav godinama dirigirao. Riječ je o opsežnijem mjuziklu Jakova Gotovca, nalik na „Revels“ – za one koji prate takve produkcije. Priča je to o djevojci koju spremaju za udaju, ali ne za onog koga ona voli. Radnja se zbiva na selu, a đerdan je naziv za ogrlicu od dukata koja služi kao miraz. Neću odati kako predstava završava, ali ću reći da je vrlo zabavna. Posve smo u njoj uživali, usprkos temperaturi od 32 stupnja celzijusa na balkonu. 

Uhlikovi su me poslije predstave otpratili natrag do hotela Jadran, gdje smo se oprostili. Kako je lijepo bilo vrijeme koje su mi posvetili u Zagrebu. Nikad mi nisu dali da platim za ulaznicu, jelo, čak ni za kavu. Nadam se da ću imati zadovoljstvo uzvratiti im u Seattleu! Hvala vam, Lidijo i Tomislave!     

Sljedećeg dana, u nedjelju 6. veljače, odlučila sam veći dio dana provesti sama, da bih razmislila o svemu što sam doživjela tijekom ta nevjerojatna tri tjedna. Nakon mise zahvalnice u veličanstvenoj Zagrebačkoj katedrali uputila sam se na dugu šetnju do parka Maksimir. Bio je prekrasan dan, nešto topliji od prethodnih. Bilo mi je zadovoljstvo  sjediti na klupi u dražesnom parku i promatrati ljude. Te večeri sastala sam se nakratko, uz kavu,  s Ismetom Kurtovićem, ravnateljem zbora Bulbuli, a potom vratila u hotel. Moja je budilica zazvonila odviše rano za vožnju taksijem do aerodroma u 4:30. Veseli me izvijestiti da je moj put natrag u Seattle bio savršen i da sam se svojoj kući vratila kratkih 15 sati kasnije.   

PREPOROD I HOR BULBULI-ZAGREB

Autor: Mary Sherhart

Preveli: Nasiha Hrustemovic & Nermin Osmanovic

Ovo je šesti u nizu članaka koji su nastali nakon što su me prijatelji nagovorili da ih napišem, po povratku iz Bosne i Hrvatske u januaru i februaru 2011-te. Oni opisuju ljudsku darežljivost i dobrotu, kao i moje emocije i iskustva. Ovaj članak specifično opisuje prelijepe memorije koje sam ponijela kući iz Zagreba, između 31-og januara i 6-og februara 2011.

U prvom članku iz ove serije, opisala sam moj težak put do Bosne koji se završio dobro, tako što su me tri imama dopratili u Sarajevo. Možda će vas zainteresovati kao što je i mene, da je žena koja je sjedila ispred mene na autobusu, bila časna sestra! Shvatite to kako god hoćete, ali meni se činilo kao da je to još jedan divan znak da sam na pravom putu. Ne samo to, nego kada smo se ukrcali na autobus nakon kratke pauze za ručak, moja najomiljenija Bosanska popularna pjesma od Dine Merlina “Da šutiš” je svirala na zvučnicima u autobusu. Osjećala sam se kao da me “neko odozgo” zagrlio muzikom. Jednostavno predivno!  

Autobus se popeo na brda oko Bihaća, da bi konačno izašao na široku ravnicu, drugi svijet iz mnogo različitih razloga. Hrvatsku granicu smo prešli bez ikakvih problema. Kada je autobus nastavio ugledali smo prvu zelenu travu dobrodošlice, olakšanje nakon sedmica bijelog snijega.

Amina Alijagić me čekala na Zagrebačkoj autobuskoj stanici u ponedeljak 31-og januara. Amina, koju sam upoznala u Sijetlu kada je posjećivala familiju prije nekoliko godina, je član odbora Preporoda, kulturne asocijacije Bosanaca u Hrvatskoj. Po njenoj ljubaznoj preporuci pozvana sam da da nastupim na koncertu sa horom Preporoda Bulbuli: http://bulbuli.net/#/ozboru/. Darežljivost, gostoprimstvo, i ljubaznost koje su mi pružili Amina, članovi i predsjednik Preporoda Senad Nanić, te hor Bulbuli, teško je opisati, ali ću se potruditi.

Kratkom ali skupom vožnjom taksijem došle smo do hotela Jadran gdje smo bile gošće Preporoda. Hotel se nalazi na idealnoj lokaciji, u centru Zagreba. Iz hotela smo lako mogle doći do svih glavnih destinacija pješke ili tramvajem, a i sobe su nam bile na zadnjoj strani hotela tako da je bilo veoma tiho. Nakratko smo se odmorile prije nego što smo krenule u kancelariju Preporoda blizu centralnog Trga Jelačića.

 Kancelarija Preporoda je zavučena u dvorištu sa strane glavne ulice Ilića. Sekretarica Ajka nas je toplo pozdravila i nastavila pripremati poster za koncert planiran za sljedeće veče. Dok je ona završavala poster ja sam razgledala ostale prostorije. Prva soba na vrhu stepenica je prepuna literature uključujući i odličan žurnal “Preporod”. Zidovi velike sale za konferenciju ukrašeni su lijepim Islamskim umjetninama uključujući i orginalnu sliku (dar umjetnika) korištenu za CD omot hora Bulbuli. U ovoj sobi hor Bulbuli održava probe jednom sedmično. Nismo se ovdje dugo zadržali, jer nam je Ajka htjela pokazati kako da dođemo do Islamskog centra gdje smo trebali jesti.

Lociran u modernom dijelu Zagreba, Islamski Centar je ogroman kompleks, oko 10 hiljada kvadratnih metara, koji se sastoji iz tri sekcije: molitvene, socijalne, i boravišne. Gradski izvori dokumentuju Muslimane u Zagrebu od sredine 18-og stoljeća. Kroz stoljeća, ova zajednica  je predstavljala malu, ali vrlo važnu manjinu u Zagrebu.

 
Restoran u Islamskom Centru je bez premca. Sve je imalo odličan i svjež ukus, pogotovo tog dana, jer smo Amina i ja obje bile iscrpljene od naporne vožnje autobusom, ja iz Bihaća, a Amina iz Lovrana na Jadranskoj obali.

Dok smo se tramvajem vratili nazad do hotela Jadran, jedva da smo se stigle osvježiti, a već je bilo vrijeme da idemo na probu za concert blizu kancelarije Preporoda.  Prelijepa i intimna koncertna dvorana je ispunjena slikama autora Mirza Serdarevic okačenim na bijele gipsane zidove. Direktor hora Bulbuli Ismet Kurtović je namještao zvučni sistem i pripremao finalni program koji je uključivao moje pjesme, hor Bulbuli, muškog pjevača, kao i razgovor između predsjedika Senada Nanića i mene. Bilo je to dosta stvari da se pripremi u kratkom roku, i počeli smo biti pomalo nervozni.

Na ulasku su nas, smiješeći se, dočekale pjevačice hora Bulbuli, i mi smo se rukovali sa njima. Ove žene su me podsjetile na mnogobrojne pjevačice u horovima koje sam prije vodila: uobičajene osobe, majke, radnice, žene, sestre, kćeri, sa mnogo životnog iskustva da se stavi u njihovo pjevanje. Odmah sam osjetila jaku konekciju sa njima. Iako smo iz dvije različite države i iz mnogo različitih kultura, imale smo zajedničku crtu kao žene i pjevačice. Kada bih samo mogla pjevati sa horom Bulbuli svake sedmice!

Gospodin Kurtović i ja smo napravili finalnu selekciju pjesama. Gospodin Nanić je prešao preko pitanja koja će mi postaviti tokom našeg razgovora. Tada je došlo vrijeme da se vidi hoćemo li ćemo moći uraditi sve po planu. Planirano je da se koncert održi tek jednu noć nakon što smo se upoznali po prvi put, što je vrlo kratak vremenski period za organizaciju manifestacije. Ogromno povjerenje od strane Preporoda! Muzičari su počeli svirati uvod pjesme, ja sam otpjevala strofu, a Bulbuli su pjevali na refrenu. Čudesno! Okrenula sam se prema horu sa velikim osmijehom na licu, i tada sam vidjela da se i pjevačice hora smiješe prema meni. Odlična kombinacija!  Morali smo preći preko nekoliko detalja koji nisu toliko dobro zvučali, a i ja sam korigovala tekst da bude isti kao što pjevaju Bulbuli, ali sve u svemu bilo je lagano doći do željenog rezultata zahvaljujući odličnoj pripremi gospodina Kurtovića kao i hora Bulbuli. Vratila sam se u sobu veoma zadovoljna i sretna, i nisam mogla zaspati nekoliko sati.

Sljedeća nepoznanica je bila da li će iko uspijeti doći na ovaj koncert u sredini radne sedmice. Održan u utorak, prvog februara, u hladnoj zimskoj noći, činilo se da će odziv biti mali. Međutim, bili smo prijatno iznenađeni da vidimo koliko je ljudi došlo na koncert. Bilo je samo mjesta za stajanje!

Živci su mi treptali, a ruke drhtale. Bila mi je ogromna čast biti pozvana od strane Preporoda da pjevam u Zagrebu. Dan prije, tokom probe, glas mi je prokinuo nekoliko puta od silnog umora. Hoću li pjevati dobro? Hoće li narod prihvatiti Amerikanku koja pjeva sevdalinke? Hoću li uspjeti odgovoriti na pitanja gospodina Nanića inteligentno i razumljivo? Malo je reći da sam bila prestrašena.

Međutim, kada je muzika počela i kada sam ja pustila glas na krilima predivnih pjesama, nije prošlo puno a da sam ja već osjetila prostoriju ispunjenu ljubavlju. Bilo je toliko prelijepih emocija između mene, hora Bulbuli, i publike, da mi se stvarno činilo kao da svi pripadamo jednom velikom srcu. Mnogi u publici su pjevali, a neki su i plakali. Publika je bila veoma ohrabrujuća, a i zainteresovana tokom mog razgovora sa gospodinom Nanićem. Bila sam duboko dotaknuta i vrlo zahvalna za ovu priliku. Specijalni gost te noći, Sead Muhamedagic, slijepi pjevač, nam je otpjevao sevdalinke na Njemačkom jeziku. Njegov jak glas i nježno izražavanje ostavili su nas veliki utisak.

Nakon koncerta, gospodin Nanić me je pozvao u kuću njegovih roditelja na prekrasnu večeru. Njegov otac, Kemal Nanić, koji je proživio fascinantan život, zabavio me je pričama iz mnogih zemalja gdje je živio. Impresioniralo me je to da ova familija decenijama pomaže njihovu zajednicu. Bila je to stvarno prelijepa noć. Kada smo krenuli, gospodja Nanić mi je dala nježan šal od crne svile sa predivnim dekoracijama. Nosila sam taj šal prije nekoliko dana na molitvu (dženazu) u džamiji u Sijetlu, za mog prijatelja kojeg znam od 1970-te, rahmetli Omara Batistu. Volim značenje nošenja ovog šala, koji povezuje starog prijatelja sa novim, i na još jedan način, džamije iz Sijetla i Zagreba.

Nakon nekoliko dana, u petak četvrtog februara, Bulbuli su me pozvali na njihovu probu. Uopšte nisam mogla pretpostaviti da će to biti zabava! Na dugom stolu u kancelariji Preporoda je bilo jela i pića, a tu je bila i čokoladna torta sa mojim imenom. Stvarno su me prijatno iznenadili. Na putu u kancelariju Preporoda navratila sam do cvjećare i uzela trideset tulipana, jedan za svaku pjevačicu, koje sam im uručila uz zagrljaj i poljubac. Bilo je to vrlo emotivno, sve su mi pjevačice drage, a znala sam da ćemo se u nekoliko sati rastajati. U tom trenutku smo ostavili “sevdisanje” na stranu, da bismo proslavili uspijeh skorašnjeg koncerta sa hranom i pjesmom. Čak smo uspjeli odigrati i nekoliko narodnih plesova. Sada predivno srce Zagreba koje su mi dali stalno imam pored sebe, iznad mog kompjutera na zidu, dnevni podsjetnik na naše predivno vrijeme zajedno.

Ovih dana kada se vozim u autu, ja slušam njihov odličan CD: http://bulbuli.net/#/promocija/   Njihov CD album je stvarno dobar. Žene pjevaju odlično u jednostavnoj dvoglasnoj harmoniji, a muzički aranžmani su apsolutno fantastični. Muzičke aranžmane je uradio Ismet Kurtović, poznati rok muzičar. Godinama je bio član na prostorima bivše Jugoslavije popularne grupe “Drugi Način”. Gospodin Kurtović je takođe napisao veliki hit Mojoj Dragoj BiH: http://www.youtube.com/watch?v=T4ekTPZW4qU. Razmišljajući o tome, dobro je da nisam shvatila ko je on do završetka koncerta. Da sam znala ko je on prije toga, imala bih veću tremu zbog toga što je on slavna osoba.

Ovo zabavno putovanje je došlo do kraja veoma brzo. Ipak, bilo mi je drago imati utjehu da ćemo ja i Bulbuli pjevati uskoro. Ja sam spremna! Hvala Amini Alijagić, Senadu Naniću, Ismetu Kurtoviću, horu Bulbuli, Preporod-u, i vašoj Zagrebačkoj zajednici za svu darežljivost i ljubaznost. Srce puno Zagreba!